Babaos-u sam posudio motocikl
Posted: Tue Mar 15, 2011 1:42 am
15.03.2011. Libija
Jedan dan nakon što me je opet, bogapitaj koja po redu kurva,
po ko zna koji put nasukala na sprud,
ali ovoga puta na najjače, te svakako i zadnji put,
opet nisam potegao nož...Znao sam potegnuti ću ga sigurno...
Još nisam potegao nož, srećom ovoga puta svakako hoću,
jer neću da propustim tu priliku, ehh, a tada će sigurno biti pravi kraj…
Poništila me je skroz.
Do jaja, preko granice bola, zauvijek.
Na uvijek.
Ljubav kažu traje vječno... Ali ožiljci i mržnja traju i duže...To znam sigurno...
Tako to ide:nekome Zrinka, a nekome Libija.
Meni uvijek Libija...Nikada Zrinka...E jebeš "taki" život...
UVOD
Nisam siguran spada li ova priča u trkaće priče, ili ne, ali svakako jeste priča o trkaču.
Mom drugu i učitelju (nekoliko puta me je “naučio pameti”) Babaosu, a vrlo vjerojatno i o mnogima od nas ili takvima kao i mi.
Osnovni motiv za ovu priču je događaj koji se je zbio prošle godine:
posudio sam jedan od svojih motocikala Babaosu, koji je njime putovao, po tada mojim saznanjima na more u Rogoznicu.
Sve je bilo naoko u redu, vratio se je i vratio mi motocikl bez vidljivih tragova oštećenja.
Tek puno kasnije zaključujem da i nisam mogao vidjeti oštećenja jer su bila unutarnja, razorio mu je dušu i to potpuno.
Uništio mu je suštinu...Poništio identitet...
Tako su uvijek razarali mene, zato sam i prepoznao što se je desilo, iako na prvi mah nisam tome posvetio dovoljno pažnje. Pogrešno...
Pitanje koje si postavljam i još uvijek ne mogu pronaći odgovor na njega, je: jesam li pogriješio ili nisam,
što sam mu posudio moj motocikl, pažen i mažen kao malo koji, vožen isključivo mojom mekom rukom,
servisiran i upravljan mojom mekom dušom, uvijek čist i uredan kao malo dijete, a on mu je za desetak dana potpuno razorio dušu.
Pa kakav je on to čovjek? Jeli on uopće čovjek? Kako je to mogao? Što se je zapravo dešavalo? Kakav je to trkač?
Otvaraju se i mnoga druga pitanja na koja ne znam odgovore,
pa ako možete pomozite mi da se ovako: zelen kao guščije govno, nedorastao, emotivno posrnuo, potpuno uništen i rastavljen na atome, snađem u svemu ovome…
No prvo priča, kako je zapravo bilo…
(ponavljam Babaos nije ništa od svega ovoga nikada priznao, tako da zapravo sve detalje saznajem od drugih učesnika putešestvija)
Jedan dan nakon što me je opet, bogapitaj koja po redu kurva,
po ko zna koji put nasukala na sprud,
ali ovoga puta na najjače, te svakako i zadnji put,
opet nisam potegao nož...Znao sam potegnuti ću ga sigurno...
Još nisam potegao nož, srećom ovoga puta svakako hoću,
jer neću da propustim tu priliku, ehh, a tada će sigurno biti pravi kraj…
Poništila me je skroz.
Do jaja, preko granice bola, zauvijek.
Na uvijek.
Ljubav kažu traje vječno... Ali ožiljci i mržnja traju i duže...To znam sigurno...
Tako to ide:nekome Zrinka, a nekome Libija.
Meni uvijek Libija...Nikada Zrinka...E jebeš "taki" život...
UVOD
Nisam siguran spada li ova priča u trkaće priče, ili ne, ali svakako jeste priča o trkaču.
Mom drugu i učitelju (nekoliko puta me je “naučio pameti”) Babaosu, a vrlo vjerojatno i o mnogima od nas ili takvima kao i mi.
Osnovni motiv za ovu priču je događaj koji se je zbio prošle godine:
posudio sam jedan od svojih motocikala Babaosu, koji je njime putovao, po tada mojim saznanjima na more u Rogoznicu.
Sve je bilo naoko u redu, vratio se je i vratio mi motocikl bez vidljivih tragova oštećenja.
Tek puno kasnije zaključujem da i nisam mogao vidjeti oštećenja jer su bila unutarnja, razorio mu je dušu i to potpuno.
Uništio mu je suštinu...Poništio identitet...
Tako su uvijek razarali mene, zato sam i prepoznao što se je desilo, iako na prvi mah nisam tome posvetio dovoljno pažnje. Pogrešno...
Pitanje koje si postavljam i još uvijek ne mogu pronaći odgovor na njega, je: jesam li pogriješio ili nisam,
što sam mu posudio moj motocikl, pažen i mažen kao malo koji, vožen isključivo mojom mekom rukom,
servisiran i upravljan mojom mekom dušom, uvijek čist i uredan kao malo dijete, a on mu je za desetak dana potpuno razorio dušu.
Pa kakav je on to čovjek? Jeli on uopće čovjek? Kako je to mogao? Što se je zapravo dešavalo? Kakav je to trkač?
Otvaraju se i mnoga druga pitanja na koja ne znam odgovore,
pa ako možete pomozite mi da se ovako: zelen kao guščije govno, nedorastao, emotivno posrnuo, potpuno uništen i rastavljen na atome, snađem u svemu ovome…
No prvo priča, kako je zapravo bilo…
(ponavljam Babaos nije ništa od svega ovoga nikada priznao, tako da zapravo sve detalje saznajem od drugih učesnika putešestvija)