GLAVA PRVA: nekome Zrinka nekome Libija (prvi put)Idemo ispočetka…
Četvrtak, Munchen 28.04.1998.
-šest dana nakon mog osamnaestog rođendana;
-nekoliko dana od podizanja vozačke dozvole s upisanom još jednom kategorijom,
u mom malome i bezveznome životu taj trenutak stupanja u tadašnji SUP u mome rodnome selu,
za koje i danas mislim da je “ljepše od Pariza” bio je vrlo značajan, iz nekoliko razloga:
jer sam već pokušao jednom da mi upišu “B” kategoriju koja se je mogla položiti s navršenih 17godina,
a mogla dobiti u dozvolu s 18 godina, pa su u zadnji čas (skoro su upisali) skužili da trebam doći tek iduće godine.
Ali ovoga puta je sve išlo glatko, “A” kategoriju sam imao po mome mišljenju već odavno (dvije godine),
a “B” je stigla sada, zapravo… Konačno.
-puno kasnije u životu sam shvatio da mi je vozački ispit najvažniji ispit u životu, jer se od svih ispita koje sam ikada položio najčešće njime služim.
-jedan dan nakon što mi se je život srušio, jer me je tada, prva kurva nasukala na sprud, prvi put,
razorila me je skroz, rastavila na atome i samo što nisam potegao nož, srećom nisam, jer tada bi bio kraj…
Bolje bi bilo da jesam, ali to saznajem tek mnogo, mnogo kasnije...
Barem bi to završili na vrijeme, odrobijali i gotovo...A, ovako, užas...
Spoznao sam već tada, razliku između Zrinke i Libije, koja će me kasnije pratiti cijeli život.
Kakav je to bio mix osjećaja: mladost, bijes, ljutnja, bespomoćnost, srdžba, pokušaj implozije...
Katastrofa...
10:50 sati, moj život se strmoglavo mijenja...
Stojeći u sjedištu tvornice BMW, preuzimam svoj prvi automobil, koji sam naručio prije 9 mjeseci.
BMW serija 3, rađen po narudžbi samo za mene, za taj automobil sam se puno odricao, ali tako to ide mislih tada...
Da, logično se nameće pitanje:otkuda novac za takvo što, otac profesor, majka elektrotehničar, sasvim prosječno...
Šverc, krijumčarenje: audio video tehnika, auto dijelovi, tehnika općenito...Štednja, da i to svakako...
Ludost prije svega...
Bordo metalik, 5 brzina (ZF), zelena stakla, prednji i stražnji spojler, stakla na struju, centralno, klima,
crna kožna Recaro sjedala šivena crvenim koncem, crna kožna unutrašnjost, šiber,
Pioneer radio cass keh na daljinsko + Sony cd, motor 2800ccm, naplaci Fondmetal 15" i još kojekakve sitnice...
Eeee, to je onda bilo nešto...
Moj prvi BMW...Plaćen odavno...Registarska oznaka M 10 314.
Ne bi čovjek nikada povjerovao na šta sam ih sve nagovorio s 8 pari kobasica i 10 boca šljivovice...
Tako su pristali da registriraju auto na tvornicu...
Izdali mi međunarodnu punomoć, a ja kao imam obvezu da dva puta godišnje dovezem auto da ga pokažu kupcima ako treba.
Svuda mogu osim u YU, jer tada činim carinski prekršaj i oduzeli bi mi auto...
Ključ u bravu, kresnem ga... I to je to, smisao života...
Na benzinsku (Shell) pun do vrha rezervoar, karton coca cole u limenci (0,5l),
jedna limenka 7UP, dvije čokolade, časopisi Oldtimer Praxis, Markt, Classic...
Klima radi da se mrznu stakla iznutra (bez potrebe naravno), cd Dire Straits,
Sultans of Swing, volume 80%, otvaram sevenapče, uzimam cigaretu Marllboro Lights i upuštam se u health hazard...
http://www.youtube.com/watch?v=h0ffIJ7ZO4UKrećem...Prvo odlazim da kupim neke sitnice za NSU-a, te okrećem prema izlazu iz grada.
Autoput je blizu, lagana jurnjava prema granici... Približavam se kući...
Onaj sjajni gitarski solo, dug i nikada prevaziđen se odlično čuje na volume sada već 90%.
Sve mi je u glavi crno da ne može biti crnje...
Kada razmišljam o kurvi koja me je jučer prvi put, nasukala na sprud, bijesan stišćem zube i ne smirujem se...
Pa ipak, slušam solo, opasno se dobro i kristalno jasno čuje, baš kako volim, vidim sjajnu haubu s plavo bijelim znakom, pogled na km sat 175...
Zaključujem, pa ipak nije sve tako crno...Ponovo pogled na km sat, ali sada smo već na 220, pa i nije to tako loše...
Granica, Austrija malo usporim, Vienna, zadnja pumpa pred granicom, pun rezervoar, Harribo gumeni bombomi crni, mirisni borić,
granica, ulazim u Mađarsku, carinici ne kuže ništa, misle da idem za Jugu, uopće ne pretpostavljaju da sva roba iz prtljažnika ide zapravo u Budimpeštu, avion caffe, pauza u kasno popodne, opet gas u predvečerje mali komad auto put pred Budimpeštu,
ide auto kao violina, pravo zadovoljstvo i užitak, drugari (onda smo još svi bili drugari) iz Dire Straits-a,
praše kao ludi, solo u Sultans of Swing je još bolji, kao da se još kristalnije čuje...
Tada su građanke i građani Jugoslavije bili gospoda svuda, a kreteni...
E, kreteni su došli malo kasnije...I ostali...Dugo, dugo, predugo...
Uhodana šema, prodajem robu "mom" čovjeku, za forinte, misli da me je zajebao (jer sam kao nevoljko pristao da mi uvali forinte),
a moj drugar arapin s njihovog Elektrotehničkog faxa mi je to super promijenio u funte.
Zarada u DEM-ovima cca 16000, s transferom DEM-GBP u Trstu još dvije gore znači 18000 DEM, u kućicu... Štednja je zakon...
Ostavio sam nešto forinti za provod i svoj, i policijski naravno ako bude trebalo.
100 DEM-3900Ft
Discotheque Haligali u Budimu, sve puno, upadam unutra, coca cola ekstra skupa 2Ft...
Već sam tamo odlazio nekoliko puta, te poznajem neke djevojke s kojima se već i malo gledam "preko nišana", strahujem, da možda večeras neće biti ovdje, ali ne, tu su, a i gdje bi drugdje bile...
Nabijen strahovima i frustracijama mladoga čovjeka, s jedne strane, te nabijen adrenalinom zbog novog "autića" s druge strane, te bijesom i mržnjom zbog kuje koja me je nasukala na sprud s treće strane, pa koliko to strana uopće ima...
Krećem u akciju, manje ukočen nego inače, jer smisao svoga postojanja sam već izgubio jučer, tako da sada nemam šta izgubiti...
Polazi mi za rukom, dvije prijateljice, Andrea (Andy) i Mercedes (Merci) to valjda samo mađari mogu dati takva imena...
Uglavnom nakon malo zabave u klubu, pitaju me imam li auto da se idemo malo provozati po gradu, kažem da imam i da možemo...Izlazimo, naravno kada smo došli do autića padaju u nesvijest... Tada je u Mađarskoj u privatnom vlasništvu bilo svega 829 automobila koji su bili neke zapadne proizvodnje... Vozikamo se po gradu, ide sve po planu, fast food i sve tako... Dogovaramo se za idući vikend (jer kroz tjedan moram u školu) te rastajemo s malo presrdačnim zajedničkim drpanjem...
Idem odmah na jug u jedno selo pored Mohacsa, ostavim auto kod mog švercerskog druga u praznom štaglju, uskačem na ranojutarnji seoski vlak koji ide za Osijek, prelazim granicu s omiljenim revijama u ruci, te semerinzima za NSU u džepu, pješice s kolodvora u rano jutro stižem kući...
Beli Manastir, selo moje ljepše od Pariza, najljepše je i danas, ujutro, rano ujutro, pošten svijet ide na posao, a kreteni ionako spavaju do podne... Stigoh kući, moji pojma nemaju, misle da sam bio na dvodnevnom izletu sa školom...Tuširanje, nabrzaka...
Liježem, preumoran i preuzbuđen da bih odmah zaspao, ali ne odustajem, tonem u nemiran san...
Malo je njesto, sigurno ću susresti kuju koja me je nasukala na sprud, kako onda, pojam nemam hoće li me uspijeti pokolebati u mome naumu da je zaboravim i nikada na nju više ne pomislim, za sada me nije pokolebala, stalno i samo na nju mislim...
Tonem lagano ali sigurno u san, umor je najjače sredstvo za uspavljivanje... San i to nemiran...